Priča koja sledi zasnovana je na istinitom događaju. Ovo je piščevo viđenje dramatične situacije u kojoj se našao maratonac iz Italije, kao i njegove borbe sa prirodom i sa samim sobom.
Zovem se Mauro Prosperi. Rođen sam 1955. godine u Rimu. Po zanimanju sam policajac, konjanik. Srcem sam atleta. Otkad znam za sebe trčim. Nekad i po 12 sati dnevno. To je najbolje što umem da radim. Ipak, ono što mi se desilo 1994. godine, dokazalo mi je da sam više od maratonca. Pomerilo je granice moga bića, barem za tri lestvice na više. Zanima vas kako sam to uspeo? U redu. Ispričaću vam. Samo nemojte pokušavati da učinite isto. Šalim se. Siguran sam vam tako nešto neće pasti na pamet.
Željan avanture i adrenalina, prijavio sam se za najtežu trku na svetu - ultramaraton u Maroku. To je značilo pretrčati 250 kilometara po užarenom pesku Sahare, po temperaturi koja varira od 55 stepeni danju do 5 stepeni noću. Za to je bila potrebna nadljudska snaga, a ja sam bio u najboljoj formi. Gradio sam je vredno, godinama. Bilo je rano jutro kada smo krenuli na start trke. Nosio sam svoju “srećnu uniformu”: crvenu majicu, crne biciklističke bermude, bele čarape i kačket. Kupio sam i nove patike specijalno za tu priliku. Na leđima sam nosio ranac težak 25 kilograma. Njegov sadržaj pažljivo sam birao nedeljama – 2.000 kalorija po danu, vitaminske tablete, rezervna odeća, krema za sunčanje, vreća za spavanje, kompas, mapa i druge sitnice koje bi mi život spasile u slučaju da se nešto neplanirano desi. Ali šanse za to su bile minimalne, bio sam ubeđen. Rečeno nam je da će trkače pratiti iskusni vodiči i ambulantna kola, i da ćemo vodu dobijati na svakoj kontrolnoj tački. Na startu sam dobio broj 57. A moja žena Cinzia je rođena ’57-e godine.
“Ako to nije dobar znak, ne znam šta je”, pomislio sam.
Prilepio sam ga za grudi, da me obeleži i da me čuva. Stali smo uz dugačku, belu traku. Uz pesmu “Highway to hell” grupe AC/DC organizator nam je poželeo srećan put. Puni energije, krenuli smo da trčimo jedan za drugim, nas 79 entuzijasta, formirajući dugačku “zmiju” koja je vremenom gubila oblik. Mnogi nisu bili spremni da prate njen ritam. Prebrzo su potrošili rezerve glikogena i telo je počelo da sagoreva uskladištene masti da bi imalo energiju. Vodu smo dobijali redovno. Svaki takmičar po 10,5 litara vode, po danu. I pored toga, iznad nas je stalno lebdeo oblak hronične dehidriranosti. Sahara je lagano isisavala sve naše tečnosti. Bili smo na njenoj teritoriji, a ona je naplaćivala putarinu na svoj način. Tiha, mudra i zavodljiva, opčinila me je na prvi pogled. Pod nogama sam osećao divan, mekani, zlatkasti pesak, koji je pružao otpor mojim patikama. Topao vetar iscrtavao je krivudave šare po njemu. Izgledale su kao talasi. To je bilo moje more. A ja sam većinu vremena plovio sam po njemu. U toj samoći osećao sam neobjašnjivu prisnost sa tim ogoljenim tlom, sa Zemljom. Uživao sam. Možda sam i zato uvek bio prvi italijan koji je postigao sledeći nivo i stavljao zastavu na šator oko koga bismo se svi skupili uveče. I tako tri dana za redom…
Četvrti dan je bio pred nama. Najduža i najkomplikovanija deonica. Bio sam sam. Poodmakao sam većini momaka, ali neki su bili daleko ispred moga pogleda. Topao vetar duvao je u mene. Kao veliki fen okrenut u moje telo, odmagao mi je na putu. Ipak trčao sam lako, u istom tempu, po užarenom pesku. Tu vrelinu moje noge nisu osećale. One su same, rutinski, radile svoj posao. Ispred mene su se najednom ukazale gorostasne peščane dine. Počeo sam da savladavam uzbrdicu. Mišići su se grčili i opuštali naizmenično. Najednom, začuo sam jeziv huk vetra. Ravan, širok, gusti crni oblak neposredno iznad tla klizio je ka meni munjevitom brzinom. U trenutku sam bio prekriven peskom.
“Šta se dešava? Ne mogu da dišem!”, pomislio sam.
“Moraš da se krećeš. Pesak će te zatrpati,” jasno sam čuo unutrašnji glas koji me je čuvao.
U pustinji sve se nekako brzo dešava. Zato valjda i ludilo brže dolazi.
“Ali kuda? Zašto nas organizatori nisu upozorili na peščanu oluju?”, pitao sam ga.
“Brže, pokrij lice maramom i naočarama. Ućiće ti pesak u pluća!”, reče mi.
“Ništa ne vidim! Nemam snage da se držim za tlo! Oduvaće me!”, pomislih.
“Fokusiraj se na vezu sa tlom. Čuvaj snagu. Oluja može da traje satima,” reče mi glas.
“Satima? Kako ću da izdžim ovaj bol? Milioni iglica mi probadaju telo,” rekoh mu.
“Ovaj vetar duva 60 kilometara na sat. Verovatno ti to nije zvučalo strašno dok si o tome čitao zavaljen u fotelju. Pazi samo da te nešto krupnije ne udari u glavu. Vetar je poneo sa tla svakakve predmete”, odgovori mi.
“Šta je ovo?”, sapletoh se o nešto.
“Kamen. Savršeno! Dovoljno je veliki da ti može poslužiti kao zaklon. Njega valjda oluja neće uspeti da ponese. Sedi tu i sačekaj da nevreme prođe”, dade mi savet.
“Žedan sam. Sad ne mogu ni da otvorim bocu sa vodom. Divota! Od onako lepog dana nastade noć. Hoće li ikada svanuti”, pomislio sam dok mi je kašljalj parao grudi.
“Kada vetar bude stao, trebaće nekoliko dana da se vazduh raščisti od prašine”, podseti me.
Prestalo je da duva nakon 8 sati. Taman oblak zamenilo je nebo koje se gasilo.
“Četvrti sam. Neću pobediti, ali ima još vremena da postignem solidno vreme,“ mislio sam zatvarajući rajsfešlus na svojoj vreći za spavanje. “Sutra ujutru moram ustati rano kako bih pokušao da dođem do finiša. Imam još 36 sati da pretrčim taj deo trase.”
Mislio sam samo na trku. Nisam bio svestan kako je dramatično oluja izmenila sve oko mene. Nisam se plašio, iako je sav životinjski svet pustinje noću oživeo i počinjao da lovi. To veče je bilo nestvarno tiho nakon tutnjanja oluje. Prijatno osveženje obuzimalo mi je telo. Posmatrao sam kako milioni zvezda svetlucaju nebom.
“Da li ih gleda moja Cinzia, moja deca? Pitaju li se kako sam?”, pitao sam se.
Poslao sam im pozdrav preko najsjajnije od njih. A potom sam zaspao.
Narednog ustao sam rano. Predivna lepeza sunčanih zraka izdizala se iznad horizonta. Milovala mi je lice. Bio sam odmoran i pun elana. Uzeo sam mapu i kompas. Pokušao sam da se orjentišem i da utvrdim u kom pravcu dalje da krenem. Uskoro sam shvatio da su bez referentnih tačaka kompas i mapa bili potpuno neupotrebljivi. Bio sam izgubljen u peščanom prostranstvu. Trčao sam skoro četiri sata. Peo se i spuštao niz peščane dine.
“Ipak sam u problemu,” napokon shvatih. ”Bolje da čuvam snagu i da pešačim,” pomislih.
“U čemu je poenta pešačenja? Gde ti to ideš?”, najednom, javio se drugi glas iz mene.
Ućutkao sam ga. Samo mi je još on nedostajao! Bio sam žedan. Očajnički mi je trebala voda. Činilo mi se da je užareno sunce polako otpijalo sve tečnosti iz moje kože. Zato sam pio preostalu vodu polako. I tako topla bila je divna. Ali ju je ponestajalo. Bešika mi se punila.
“Mokri u rezervnu bocu. Urin je najčistiji i najpitkiji dok je čovek hidriran. Sećaš li se šta ti je deda pričao?”, podseti me glas.
Da, setio sam se. Nekada davno, ta dedina priča iz rata mi je bila dosadna. Ali sad mi je životno značila. Kakav ironičan obrt. Deda je bio vojnik, na frontu. Dobro je poznavao taj odvratan osećaj žeđi, nemoći, smrti koja je disala za vratom. Shvatio sam koliko mu je bio teško. Pio je sopstvene izlučevine ne bi li preživeo. Nadao sam se da se meni to neće desiti. Piti sopstvenu mokraću, kako mi je to odvratno zvučalo.
“Ovo što radim je mera predostrožnosti. Neću biti toliko očajan da je popijem,” zaista sam verovao u to dok sam mokrio u bocu.
“Nećeš valjda to da popiješ? Otpad sopstvenog organizma. Uh, koliko smrdi! Mogu misliti kakav mu je tek ukus. Bljak”, ponovo se javi drugi glas.
Uradio sam to. Istog dana. Sa mukom sam progutao tu kiselo-gorku tečnost. Hodao sam po uzavrelom pesku, dok su mi se noge osipale žuljevima. Zbog nedostatka soli i elektrolita otekle su mi ruke, vrat i kolena. Telo se sušilo, ali duh iznutra se budio i pozivao razum.
“Neko će već naići. Ti si otporan na vrućinu. Samo nemoj precenjivati svoju snagu. Hodaj isključivo rano ujutru i kasno uveče, kada je hladno”, bodrio me je saveznički glas.
Poslušao sam ga. U toku dana, kad nisam hodao, trudio sam se da pronađem skrovište i senku. Nosio sam dva šešira. Srećom imam taman ten, pa mi koža nije bila spržena.
“Ne brini. Organizatori su krenuli da te traže. Oni mogu da nađu bilo koga u pustinji. Bave se ovim poslom dugo. Nisi ti prvi koga je zadesila peščana oluja. Ko zna koliko drugih trkača je u istoj situaciji u kojoj se ti trenutno nalažiš,” reče mi unutrašnji saveznik.
“U pravu si. Ko zna koliko nas se izgubilo u oluji. Čim vidim nekoga, možemo se udružiti i završiti trku zajedno. Odličan plan,” odgovorih mu.
Ali nažalost nije radio. Dan je zalazio za horizont. Krenuo sam da koračam, u nepoznatom pravcu. Najednom, čuo sam zvuk helihoptera. Leteo je ka meni. Obradovao sam mu se kao malo dete. Iz ranca sam izvadio signalnu raketu i ispalio hitac u vazduh. Vikao sam iz grla – ehej! Ali helihopter je proleteo pored mene. To je bio trenutak agonije.
“Badava se trudiš. Nikada te neće pronaći. Crći ćeš u ovoj pustari. Smrt te je već jednom rukom ščepala za nogu. Kako ne primećuješ da umireš?”, javio se opet drugi.
“Skoncentriši se! Idi samo pravo. Negde već moraš stići”, borili su se glasovi u mojoj glavi.
Trećeg dana lutanja po pustinji naišao sam na marabout, muslimansko svetilište. U njega svraćaju beduini na putu kroz pustinju.
“Možda ima nekoga unutra”, ponadao sam se.
Ali mesto je bilo pusto. Vremenom postajao sam sve očajniji. Strahovita žeđ me je isušivala.
“Pogledaj! Pacovi! Moraš da ih ubiješ! Njihova krv ćete održati u životu. Krv se lakše vari i čuva vodu u telu”, doviknu mi saveznički glas .
“Kako ću? Bljak! Joj, kako sam žedan!”, cepao sam se u sebi, dok me je životinjski nagon u koraku doveo do njih.
Bili su sklupčani u ćošku. Zgrabio sam nekoliko. Cičali su, vrpoljili se u mojim rukama. Pokušavali su da pobegnu. Nisu imali šanse. Moje ruke su ih držale kao olovna klješta. Nisam ih gledao u oči. Otkinuo sam im glave. Nožem sam izvadio njihove iznutrice iz kože. Počeo sam da isisavam tečnost iz njih. Pojeo sam ih najmanje 20, sirovih. Kuvanje njihovih iznutrica bi ubrzalo dehidrataciju, znao sam. Duh pećinskog čoveka oživeo je u meni.
“Uradio si isto što bi i oni uradili svom plenu. I ti bi završio u njihovim stomacima da nisi bio odlučniji. Nemoj samo da povratiš,” smirivao me je unutrašnji glas.
“Koga zavaravaš? Kupio si sebi nekoliko sati života. Šta će ti to? Da produžiš agoniju? Vidi se kakav si. Jedeš pacove. Gadiš mi se,” dolivao je vatru drugi.
Gledao sam obezglavljena tela mrtvih životinja. Ležala su u pesku. Ruke su mi bile krvave. Usta krvava. Odjednom, čuo sam zvuk avionskog motora. Istrčao sam napolje i zapalio sve što sam imao u rancu. Skakao u vis koliko su me noge nosile i vikao upomoć. Ali onda sam pogledao u stranu. Dolazila je peščana oluja i avion je odleteo. Trajala je ravno 12 sati. Počeo sam da shvatam zašto beduini maraton na koji sam se prijavio zovu “đavolja trka.”
“Koliko dugo ti treba da shvatiš da ćeš ovde skapati? Bez hrane se može i preko 30 dana, ali bez vode ovde si gotov. Tvoje telo je voda, 60%. Sportista si. Ne treba da te podsećam da je dnevna doza minimum dve litre. Osušiće te ova divljina, kao sve one životinje čije si skelete zaticao na prašnjavom putu,” uporan je bio drugi.
“Ne želim da ste slušam više! Ućuti!”, urlao sam glasno na njega.
“Umiraćeš polako, u agoniji. Uskoro ćeš početi da osećaš glavobolju, letargiju, bićeš zbunjen, imaćeš promene raspoloženja, slabost, halucinacije. Količina toksina u tvom telu je već znatno porasla. Tvoji bubrezi neće moći da ih prerade i izbace. Nećeš moći da gutaš, dobićeš spazam mišića, mučninu, telo će početi da gasi rad jednog po jednog organa. A onda će ti tvoja Sahara mozak isisati. Smanjivaće ga svakim danom sve više dok ga ne dovede do veličine oraha. Dovešće ga na njegovu prirodnu meru. Jer ko bi normalan doveo sebe samovoljno u ovakvu situaciju?”, šaputao mi je na uho.
“U pravu si. Ko bi normalan ovo sebi priredio? Možda je bolje da sebi prekratim muke. Ali ako umrem u pustinji, niko me neće pronaći. Moja Cinzia neće dobiti moju penziju. Ovde je, ovde je dobro mesto za umreti. Neko će me već nekada pronaći”, mislio sam.
“Sad misliš o ženi? A kada si mogao biti pored nje i dece ti si trčao, bežao si od njih, od stvarnosti, obaveza. Trčanje je bilo izgovor, zar ne?”, pogodi me rečima u srce.
Bio sam sebičan. Malo sam im vremena posvećivao. Verovatno su me ostali željni. Precenio sam svoje mogućnosti. Podcenio sam snagu prirode.
“Nisi ni primetio kada ti je broj spao sa grudi. Još četvrtog dana otela se od tebe.”
Izvukao sam maleni perorez iz ranca. Pogledao sam svoj odraz u njemu. Izgledao sam kao sam đavo. Crn od peska u licu, ispijen, sa tragovima krvi na usnama… Znači to je to. Trideset i devet godina lepog života bilo je privedeno kraju.
“Čak neću biti ni lep leš,” pomislih u jadu, dok su mi pred očima letela samo lepa sećanja.
“Kažu da smrt ne boli onoga koji umire. Boleće samo moje najbliže, koji će me se sećati. A možda ipak ima nečeg posle života. Možda se duša ipak seli u neki lepši kraj, negde gde nema briga, loših ljudi, smrti, vremena… Vredi li da se molim Bogu”, pitao sam se.
“Pa ti si ateista? Kako misliš da mu se moliš kao ne znaš ni “Oče naš”?, upita me drugi.
“Naravno da vredi. Bog nas je stvorio. On je u nama!”, odgovori mu prvi.
“Kakav Bog, raj, pakao? To su gluposti koje je čovek smislio ne bi li sebi olakšao pomisao da će jednoga dana nestati. Umireš i tu je kraj. Ne odlaži više neizbežno”, naredi mi drugi.
Ipak sam sklopio ruke i kleknuo pred oltar i sveca. Rekao sam mu hvala na svemu što sam u životu imao i zamolio ga da mi se ne zameri što sam sebi oduzeo život. Bio sam primoran. Prerezao sam vene na rukama. Nisam osećao bol. Legao sam na zemlju i sklupčao se. Čekao sam da umrem. Učiniću dobro delo. Pustinjske životinje će imati šta da pojedu. Treba samo da sačekam da moja krv otekne u žednu zemlju. San me je sustigao. Zaspao sam. Probudio sam se sutradan i shvatio da sam još živ. Pogledao sam u svoju ruku. Krv mi se zgrušala zbog dehidracije. Nisam mogao da iskrvarim.
“Neće te smrt još uvek. To je znak. Beži odavde”, onaj divni unutrašnji glas koji me je od samoga starta bodrio iznova se probudio.
Osetio sam novu snagu u sebi koja je magnetski privukla preostalo samopouzdanje. Sa svakim narednim dahom ono je sve više raslo. Počela je nova etapa borbe mene sa samim sobom. Postao sam odlučan i fokusiran.
“Treba ti plan. Imaš dosta energije. Pripremao si se za ovu avanturu. Ne zaboravi da u rancu imaš još vitaminskih tableta. Progutaji ih,” podseti me moj saveznik. “Sećaš li se šta vam je vodič rekao pre trke - ako se izgubite, krenute ka oblacima koje vidite na horizontu zorom. Podestite vaš kompas i krenite u tom pravcu.”
Hodao sam danima. Toliko sam bio dehidriran da više nisam mogao da mokrim.
Mislio sam da neću uspeti. Hvatala me je drhtavica i panika dok sam tražio bilo kakve tragove. Čak i osušeni izmet mi je govorio u kom pravcu treba da idem.
“Hrana je svuda oko tebe, treba bolje da gledaš. Ovo je samo igra”, bodrio me je prvi.
Sa škorpionima se nisam igrao. Nisam ni znao koliko životinja živi u tom podneblju. Sakrivali su se u pukotine u zemlji, u nisko žbunje. Dok sam hodao pustinjom, video sam suva rečna korita u kojima su rasle biljke čije sam sokove isisavao, nadajući se da me uskoro neće oboriti na zemlju. U jednom trenutku sam ugledao zmiju. Uvijala je svoje valjkasto telo žute boje. Imala je trouglastu glavu iz koje je palacao jezik.
“Otrovnica je. Odustani. Dozvoli joj da te ujede. Manje će boleti,“ govorio je drugi glas.
Gledali smo se. Odmeravali smo snage.
“Šta čekaš? Uhvati je. Pojedi je. Neko nekoga mora pojesti. Našli ste se jedno drugome na putu. Jeo si već pacove. Možda zmija nije tako neukusna”, reče mi saveznik.
Zaleteo sam se prema njoj. Zgrabio sam je rukama i najjače što sam mogao zubima joj odgrizao glavu. Telo se još nekoliko trenutaka uvijalo u vazduhu. Borio sam se za opstanak. Nisam želeo da završim kao plen. Ne, posle onog sa venama…
Osmog dana lutanja konačno sam naišao na oazu. Video sam otiske ljudskih stopala.
“Ne mogu biti daleko,” pomislio sam, a zatim legao i zagnjurio glavu u zeleno jezero. Lagano sam pijuckao vodu, šest-sedam sati. Nisam smeo brže. Povratio bih. Organizam mi je bio na sistemu za preživljavanje, potpuno dehidriran, nenaviknut da unosi hranu.
Devetog dana ugledao sam koze u daljini. Onda sam video i devojčicu koja ih je čuvala. I ona je mene videla. Uplašila se i pobegla. Kako i ne bi. Izgledao sam kao avet. Krenuo sam za njom. Ušla je u veliki šator u kome su bili Berberi. Starija žena mi je dala malo kozijeg mleka. Pokušavala je da mi da i hranu, ali ja sam sve ispovraćao.
Uskoro se pojavila i policija. Stavili su mi povez preko očiju. Mislili su da sam špijun. Potom su me ubacili u džip. Imali su oružje i nekoliko puta sam ozbiljno pomislio da će me ubiti. Bio bi to još jedan ironičan obrt. Digao sam ruke pomirljivo… Uskoro su saznali da sam maratonac koji se izgubio u Maroku. Skinuli su mi povez sa očiju. Slavili su.
“Nadam se da se ne ljutite na to što smo vas ovako dočekali. Mera predostrožnosti. Prešli ste granicu. Nalazite se u Alžiru, 291 kilometar van kursa trke. Odvešćemo vas u bolnicu. Ne brinite se, na sigurnom ste. Kako ste samo ostali živi? “ upitao me je policajac.
I ja sam se pitao. Radovao sam se tiho, u sebi. Telo je bilo na pola mrtvo. Vraćalo se sa onoga sveta u bolnici. Konačno sam mogao da se javim supruzi.
“Da li ste me već sahranili?”, bilo je prvo što sam je pitao.
Nakon 9 dana lutanja po pustinji, očekuje se da ćeš biti mrtav. Znao sam da su me svi tražili - organizatori, moj brat i kum koji su doleteli iz Italije. Tražili su moje telo, ne i mene. U tom trenutku sam imao 45 kg, 18kg manje nego na startu. Oči su me bolele, jetra mi je bila oštećena, ali su mi bubrezi za čudo bili u redu. Mesecima sam mogao da jedem samo supu i tečnost. Dve godine sam se oporavljao od ove avanture.
Sada više cenim život, sitnice, druge ljude. Mala je granica između života i smrti. To shvati čovek tek kad jednom nogom pregazi preko te crte. Ali isto tako sam shvatio da ja ne mogu bez takvog života. Četiri godine kasnije vratio sam se ponovo u Saharu, na peščani maraton. Pitaćete me, zašto? Postoje dva odgovora na to pitanje. Jedan je da volim da završim započeto, a drugi da sam postao zavistan od pustinje. Shvatio sam ko sam. Usamljenik. Pustinjski čovek. Ja sam Saharu izabrao i ona mene. Dozvolila mi je da toliko dugo preživim u njoj. Pustinja je moj dom. Zato joj se od onda vraćam svake godine. Trčao sam još 8 pustinjskih maratona. Planiram da istrčim i najduži od 7.000 kilometara, od Maroka do Egipta, kroz Saharu, naravno. Potrebu za takvim životom morao sam da platim. Zbog mog načina života, Cinzija i ja smo shvatili kako nam se putevi i želje razilaze. Razveli smo se. Ali smo i dalje najbolji drugovi. Možda i bolji nego što smo bili dok smo bili u braku. Želim joj boljeg, porodičnog čoveka, ne nekoga poput mene. Možda će me mnogi od vas osuditi, reći da sam probisvet, sebičnjak, budala. Ali to sam ja, Mauro Prosperi. I ne mogu se promeniti. I dalje teram sebe da pomeram sopstvene granice. I dalje tražim svog đavola, u sebi…