Moj kolega Nikola Savović, obrazovan, kulturan, lep momak, koji fantastično govori engleski jezik, voli da se bavi humanitarnim radom ali i da putuje po svetu, podelio je sa nama kako u praksi izgleda savršen spoj znanja i interesovanja. U intervjuu koji sam uradila sa njim, pročitaćete njegove utiske sa putovanja u Najrobiju, gde je volontirao kao nastavnik engleskog jezika u školi za decu izbeglice i decu iz siromašnih porodica.
Pre nekoliko dana vratio si se iz Najrobija. Zanimljiv izbor destinacije, posebno ako odeš sam. Zašto baš Afrika i kako je izgledao tvoj let do tamo?
Pre nekog vremena sam proveo dve nedelje u Tanzaniji, u selu na ostrvu Zanzibar, i tako sam se samo uverio u ono u šta sam ubeđen ceo svoj život – Afrika je prelepa. Odlučio sam da sledeći korak bude Kenija, pre svega jer sam prihvaćen kao volonter u lokalnoj školi u okolini Najrobija. Konekcija je bila prilično jednostavna, presedanje u Frankfurtu i pravac Najrobi.
Ipak, zadesilo mi se da sam putovao ukupno dva dana, kroz ukupno četiri leta. Nakon što smo preleteli Egipat i došli do granice sa Sudanom, pilot je objavio da moramo da se vratimo nazad. Zašto? Zato što je u Sudanu revolucija, vojni puč. Predsednik je bio uhapšen, vojska je preuzela kontrolu i odlučili su da ne dozvole letove preko svog vazdušnog prostora. Vratili smo se u Kairo, natankali rezervoar, pa krenuli nazad za Nemačku. Kairo nam nije dao da prenoćimo, jer aerodrom ne prima putnike tokom noći iz bezbednosnih razloga.
Iz Nemačke sam dalje leteo za Amsterdam, pa za Najrobi. Naravno, uspeli su da mi izgube torbu tako da sam prva tri dana bio samo sa ručnim prtljagom. Ali dobro, šta sad, dešava se... Bitno mi je bilo da sam konačno stigao.
Kakvi su bili prvi utisci? Na aerodromu te je sačekao direktor škole u kojoj si planirao da volontiraš, i šta se dalje dešavalo?
Autoput koji vodi od aerodroma do grada mi je stvorio utisak da sam u zemlji koja je na pravom putu da se oporavi od siromaštva. Novac od turizma se očigledno ulaže u prave stvari, ovaj autoput je u svakom smislu bolji od puteva u Srbiji. Isključili smo se na magistralu, a potom i na lokalni put koji vodi do smeštaja. Nikada brže nisam promenio utisak o nečemu.
Prva stvar koja mi je zapala za oko jeste da nema trotoara. Na ulasku u naselje se nalazi velika pijaca pa je samim ti i mnogo ljudi, tako da manje-više svi hodaju po ivici ulice, pretrčavaju... Motori i tuk tukovi (motor sa kabinicom za tri putnika) te zaobilaze sa svih strana. Iskreno, da mi neko ostavi auto da ja vozim – udario bih auto posle 7 minuta. Saobraćaj – ludnica.
Sa asfaltirane ulice smo se isključili u uličicu u kojoj jedva stane jedan automobil. Zemlja, kamenje, a sa desne strane kanal od kanalizacije koja je u izgradnji. Off road. Prevoz mi je u napred najavljen da će koštati $30, tako da sam odlučio odmah lepo i da platim čoveku. Izvadio sam novčanicu od $50 i dao je vozaču, a on i direktor škole koji je bio sa mnom su odmah počeli da se smeju. Ništa mi nije bilo jasno. Rekao sam mu da mi vrati kusur kako god je njemu lakše, ili $20 dolara ili šilinge. Tada su počeli još više da se smeju. ’’Odakle meni tolike pare, momak? Moraćeš da zameniš pare sam, pa da mi platiš kasnije’’. Moja zamena para u lokalnu valutu je trajala ukupno sat i po vremena. U najbližoj banci nisu želeli da mi promene iz ko zna kog razloga, pa sam morao u šoping centar koji je dvadesetak minuta udaljen od mesta u koje sam došao.
Kada sam se konačno smestio, direktor škole se ponudio da mi pokaže okolinu i da svratimo do škole. Nastavili smo istim onim zemljanim putem, ovog puta peške. Već tada sam manje-više shvatio gde sam tačno došao.
Zemlja u nekim mestima postaje blato, kanali se šire i sužavaju, livade su uglavnom mesta za deponiju. Ulice su prepune malih lokala u kojima se prodaju dopune za telefon, voda, plastika i ostale stvari. Nezavršene kuće, krave i koze koje lutaju slobodno. Patike su mi bile prašnjave posle prvih 50 metara, a u svakom trenutku sam morao da pazim gde stajem. Najmanji problem je ako hodam po đubretu, postoje mnoge stvari po putu u koje nisam želeo nikako da stanem. Kakvo je ovo mesto? Samo pola sata od centra grada? Bez puteva i kanalizacije, gde životinje šetaju između zgrada koje nisu ni završene? Ispostaviće se, verovatno najinteresantnije mesto na kom sam bio do sada.
Ljudi mi se javljaju, smeškaju mi se, zagledaju je. Deca se zaleću na mene, grle me, hvataju za ruku, smeju se onako od srca... Svi su toliko prijateljski nastrojeni, srdačni i puni neke predobre energije. Došli smo do škole u koju ide oko 300 učenika od predškolskog pa do osmog razreda, uglavnom deca izbeglice iz Sudana i Konga. Ima i lokalne dece, iz porodica sa malim primanjima. Škola je sastavljena od lima i dasaka, bez prozora. Učionice su pregrađene šperpločom, a zidove ’glume’ i stara vrata. Table, klupe, krede i udžbenike imaju, to su prikupili tokom godina od donacija. Škola je bila prazna jer je bio vikend, sve je to drugačije izgledalo već sledeće nedelje sa punim klupama klinaca.
Znači bio si prava atrakcija tamo? Pričao si mi da su te ljudi tamo zvali Mzungu. Šta to tačno znači?
Vrlo brzo mi je postalo jasno zbog čega se ljudi toliko čude mojom pojavom u predgrađu. Ako u centru grada nema turista, onda mi je jasno kakvo je tek iznenađenje stranac u predgrađu. Stranci slete u Najrobi i to je to, usputna stanica za Safari, Masai Maru, Mombasu...
Meni je uvek bilo zanimljivije da osetim pravu sliku mesta u koje putujem pre nego da budem izolovan u hotelu. Tako da sam se vozio autobusom, motorima, tuk-tukom, išao na pijacu, jeo afričku hranu... I gde god da sam se pojavio, čuo sam samo jednu reč. To nije ništa uvredljivo, jednostavno znači – belac. Deca bi to vikala iste sekunde kad bi me snimili, odrasli dobacivali u prolazu, generalno im je to bio način da mi se jave – ’’Hi, Mzungu! How are you, Mzungu?’’. Često sam bio i John, Jimm, Kakui, ili bilo koje drugo strano ili lokalno ime koje im padne na pamet. Poenta je samo da se ja odazovem i da mi oni mahnu.
Kažeš da si se vozio različitim prevoznim sredstvima tamo. Kakva su ti ta iskustva?
Prevoz autobusom košta između 20 i 40 dinara, zavisi koje doba dana je u pitanju. Ima početnu i krajnju stanicu, ali može da stane bukvalno bilo gde usput – dovoljno je samo da lupneš šoferu. Ne postoji vreme polaska, autobus kreće kada se sva sedišta popune. Ponašanje u autobusu me je malo učinilo da me bude blam mojih sugrađana iz Beograda, jer u Najrobiju mi se nikada nije desilo da neko ne sačeka da putnici izađu iz prevoza pre nego što drugi uđu. Zna se kako se koristi autobus, bez greške. Autobusi su im ofarbani na najrazličitije načine, od portreta repera pa do fudbalskih klubova i religijskih motiva. Nekad se desi da se na istom autobusu nađe slika Lebron Džejmsa, krila anđela i grb Barselone.
Tuk-tuk je nešto najsmešnije čime sam se ikada vozio. U tu kabinicu jedva da stanu dve odrasle osobe, a u par navrata nas je bilo i po šestoro. Vozač i pored njega još dva putnika, a pozadi u kabinicu još troje. Osetio sam svaki kamen, svaku rupu na putu, glavu sam opalio o krov bezbroj puta. Uglavnom mi je u krilu bila nečija torba, ili lakat ili kese sa pijace. Još jedna opcija je motor. Motori uglavnom svetle u najrazličitijim bojama, ukrašeni su u vidu zastave Jamajke, imaju zvučnike i slično. Motorom mi je bio najbolje rešenje kada sam išao po tim zemljanim uličicama sa mnogo kamenja, tuda tuk-tuk ne može.
Kako je bilo u školi? Kako su te prihvatila deca?
Školica mi je bila super – jedno od najpozitivnijih iskustava do sada. Učitelji su me prihvatili odmah, klinci su me radoznalo gledali u prolazu, jedino što je bilo malo vruće zbog nedostatka prozora, ali šta sad... Dogovor je bio da budem asistent učiteljima, da prisustvujem časovima i pomažem oko engleskog, ali u praksi je bilo skroz drugačije.
Na prvom času na kom sam se pojavio, učiteljica me je predstavila razredu, okrenula knjigu na lekciju i rekla mi da se vidimo za četrdesetpet minuta. Ja se zbunio u sekundi, nikad do sada nisam držao časove, nisam ni znao da ću skroz sam predavati, klinci me gledaju, sekund traje kao sat. U svakom slučaju, sve je bilo lakše kad sam krenuo da pričam, a već posle dva tri dana u školi toliko su se oslobodili da su ponekad tražili dvočas baš sa mnom. Malo sam ja predavao lekcije, malo su me oni ispitivali šta su stigli, u svakom slučaju časovi su nam bili super.
Saznao sam da niko od dece nikada nije probao picu, a dobar deo ni koka kolu ili neko drugo gazirano piće. Školarina košta oko $10 mesečno po porodici, ali neka deca nisu u mogućnosti ni to da plate redovno. Deca imaju najrazličitije priče kako su pobegli iz svojih zemalja i došli u Keniju, na neke od tih priča sam samo ćutao i slušao, bez da se usudim da postavljam podpitanja. Dečak iz sedmog razreda, koji ima petnaest godina, ispričao je kako je pobegao iz Sudana (koji je u ratu sa Južnim Sudanom).
’’Bio sam u vojnoj bazi, terali su me da budem vojnik. Imao sam pušku, i sve... Odlučio sam da pobegnem i jednog dana sam ostavio pušku drugom vojniku da mi pričuva dok ja idem u žbunje. Pobegao sam jer nisam želeo da budem vojnik, to je to. Nikada neću smeti da se vratim u Sudan jer me smatraju dezerterom, izdajicom. A tamo izdajnike tretiraju na samo jedan način’’. Bukvalno sam gledao u dečkića tinejdžera, u školskoj uniformi, kome priliči da priča o domaćim zadacima i školi, društvu i simpatijama, fudbalu posle škole. Nikako o tome kako je imao pušku i bio vojnik, i kako je bežao u drugu zemlju. Gde mu je porodica, da li su živi, ili u kojoj su oni zemlji – to nisam smeo da ga pitam.
Dosta mališana živi sa rođacima ili u hraniteljskim porodicama, jer se često dešava da tokom bežanja roditelji završe recimo u Ugandi a deca u Keniji. Neki su u kontaktu pismima, neki uopšte ne znaju gde su im roditelji. U svakom slučaju, vrlo tužne i potresne priče jako mlade dece. Bukvalno mi je bila čast što su mi takvi borci posvetili pažnju i što sam im se dopao. Novac koji sam planirao da potrošim na suvenire sam potrošio na školarinu jednog od najboljih učenika osmog razreda, nekoliko meseci neće morati da brine o školarini već samo o pripremi za prijemni ispit.
Koliko je Najrobi bezbedan?
To je pitanje koje sam najčešće dobijao od društva dok sam boravio u Najrobiju. Ne znam kako bih odgovorio. Belac – hodajuća banka, zaključak koji je opšte prihvaćen. Ne pravi se razlika između osobe iz jedne obične Srbije, ili Nemačke, Velike Britanije, Sjedinjenih država; belac ima novac i to je činjenica. Upravo iz tog razloga prvi savet koji sam dobio jeste da pazim na svoj telefon, svoj novac i druge stvari koje ne bih želeo da izgubim. Savetovali su me da ne telefoniram na ulici, da zatvorim prozor kada sedim u autobusu (navodno dešava se da otmu telefon kroz prozor u autobusu), da ne držim ništa u zadnjim džepovima, i slično. Većinu tih saveta sam poštovao i stvarno nisam imao problema. Navikao sam se na poglede, komentare, poneko hvatanje za rukav, ali ništa što bih mogao da izdvojim kao neku veću neprijatnost.
Najrobi noću je već malo drugačija priča. Ni u samom centru nije nešto posebno osvetljeno, a pogotovo ne na periferiji. Svejedno je da li je 9 uveče ili 3 ujutru, kada padne mrak u ulici koja uopšte nema osvetljenje – ne vidi se ništa.
Osim Zombija iz Najrobija...
Da... Kada sam to video shvatio sam koliko je drugačije kada nešto gledam na TV i kada to vidim uživo, ispred sebe. Zombiji je sleng za siromašne koji su se odlučili za plastične flašice u koje sipaju lepak i kerozin. Duvajući to zaboravljaju da su gladni, ali zbog jačine tog opijata postaju usporeni, nerazgovetni, suše im se usne, i poprimaju pokrete koji dosta podsećaju na zombije iz filmova. Video sam odrasle sa flašicama, ali video sam i decu kako duvaju lepak. Tužno i užasno, u isto vreme. U svakom slučaju, imao sam prilično blizak susret sa starijim čovekom, sa flašicom u ruci. Bio je mokar, gola voda, u nekim dronjcima. Presreo me je na izlazu iz parka, u sred bela dana, i pitao me da mu kupim da jedem. Rekao sam da nemam ništa kod sebe, i krenuo levo. Ja levo, on levo. Ja desno, on desno. ’’Nemoj da me se plašiš. Gladan sam, kupi mi nešto. Gde češ, što bežiš?’’ – nisam ga se plašio, samo mi je bio odvratan. Tako spor i umoran mi nije predstavljao opasnost, ali mi je baš bilo muka da razmišljam o nekoj mogućoj tuči sa njim. Posle nekih pet-šest minuta natezanja da li će da se pomeri, konačno je popustio. Nastavio je da mumla, verovatno da me psuje, ali se ipak pomerio da prođem i odustao od dosađivanja da mu kupim hranu.
Šta si radio u slobodno vreme?
Nisam imao mnogo toga da radim u smeštaju tako da sam ipak često išao predveče sa učiteljima. Većina njih je živela u susednom naselju – Mumbi, tako da smo se upravo tu i nalazili. Svega 10 minuta motorom od mog smeštaja. U tom kraju sam se po prvi put posle mnogo vremena osetio zapravo nemoćnim, a u jednom trenutku mi uopšte nije bilo svejedno.
Prvi put kad smo se nalazili ja sam stigao među poslednjima, tako da su me oni već čekali na toj stanici. Prošetali smo glavnom ulicom, koja se ne razlikuje od mog kraja – zemljani put sa dosta lokala i kioska sa hranom. A onda smo skrenuli u prvu uličicu. Jedan od kolega je nešto zaboravio u stanu pa smo morali sa njim da se na brzaka vrati. Iz te manje uličice smo skrenuli u još manju, pa u neku treću, četvrtu... Posle par minuta smo se našli u nekoj mrakčini, sa nekim nezavršenim kućama oko nas. Nigde žive duše. U jednom trenutku nisam znao gde gazim. Pratio sam društvo ispred sebe. Noć, bez uličnog osvetljenja, mrkli mrak. Izvadio sam telefon i upalio blic, kako bih osvetlio put. ’’Vraćaj to u džep, da li si normalan?!’’ – Nastavio sam da hodam u mraku po zemljanom putu prepunom kamenja, valjda je to bolja opcija nego da upadnemo u problem zbog mog telefona. Ovo je poslednje mesto gde bih želeo da se nađem sam, njujorški Harlem (u kom sam živeo jedno vreme) mi za ovo deluje kao Pariz. Ali dobro, tu sam sa društvom, nema čega da se brinem...
Zabrinuo sam se onda kada sam tu ostao sam. Sledeći put kad smo se nalazili, potrefilo se da dođem prvi. Da li sam ja poranio ili su oni kasnili, nije ni bitno. Pritom, nisam sišao na uobičajnoj stanici, nego na stanici još bližoj njima. Sad zamislite geto, mrak, i mene kako čekam društvo da dođe. Svako ko je prošao me je pogledao kao ’’Šta ti, druže, radiš ovde?’’. Pamtiću kako su dva momka u prolazu prokomentarisala ’’Opa, belac’’. Ne bi mi bilo žao $10 i mobilnog telefona koji sam imao kod sebe, ali nešto ne bih da me neko iseče ili izbode ili kidnapuje – baš dugo nisam imao takve filmove po glavi, da se brinem da li će neko da mi se okrene i napravi problem. Čak me je jedna starija gospođa pitala da li sam se izgubio. Rekao sam da nisam, čekam nekoga. ’’Čekaš nekoga?! Ovde čekaš nekoga?’’ – nisam je baš ubedio. Čekao sam kolege desetak minuta, trajalo mi je kao večnost. Da li mi se nešto desilo? Nije. Da li bih preporučio drugima da ispituju geto Najrobija? Ne bih, pogotovo ne devojkama.
Kakva je bila hrana? Da li si probao lokalne specijlitete?
Hrana je vrlo ukusna, ali ne mogu da kažem da sam nešto najeo koliko znam da jedem kod kuće. Naravno, mogao sam u bilo kom trenutku da odem do grada i da zatvorim KFC, ali to nije poenta. Jeo sam šta se jede u Keniji, a to je ugali, ćapati, mandazi, samosa, gideri... Svako od ovih jela mi je bilo ukusno, dok mi je ugali bio omiljen. Probaću da ga napravim kod kuće jednom, mada ono mešanje kukuruznog brašna deluje malo komplikovano za moj pojam kulinarstva. Videćemo.
Šta ti je glavni utisak sa ovog puta?
Glavni utisak - definitivno klinci. Svi ti dečiji osmesi, radovanje kad me vide, trčanje ka meni da me zagrle, da mi se jave, da mi mahnu. Ta zbunjenost kad mi pipnu kosu pa im ništa nije jasno – kako je tako mekana. Deca iz škole koja mi ne daju da završim čas jer sam im zanimljiv, evo ne moramo da radimo lekciju pričaćemo o muzici, hrani i vremenu u Srbiji. Video sam razne životinje u rezervatu, upoznao grad, probao novu hranu... Ali bez dileme najveći utisak na mene ostavili su klinci. Nadam se da ćemo se družiti ponovo!